Baner 1

Viminet
    • VIMINET MUZIKA DOBRA ILI LOŠA I TAČKA
    • VIMINET MUZIKA DOBRA ILI LOŠA I TAČKA
    • VIMINET MUZIKA DOBRA ILI LOŠA I TAČKA
    • VIMINET MUZIKA DOBRA ILI LOŠA I TAČKA
    • VIMINET MUZIKA DOBRA ILI LOŠA I TAČKA
    • VIMINET MUZIKA DOBRA ILI LOŠA I TAČKA
    • VIMINET MUZIKA DOBRA ILI LOŠA I TAČKA
    • VIMINET MUZIKA DOBRA ILI LOŠA I TAČKA
     

Baner 2

Bl rock

Pedeset godina banjalučkog rokenrola 1961- 2011 (1)

Magnetna privlačnost novog ritma

piše: Živko M. Bojanić

Bl rock Osmi mart - start! Dan žena, 8. mart 1961. godine je datum kojem pripada posebno mjesto u istoriji Banjaluke. Iako je sporadičnih i sramežljivih pokušaja otvorene ljubavi prema bit muzici (rokenrol termin je stigao nešto kasnije, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih), bilo i prije, tog dana su osnovani Meteori, prva banjalučka grupa koja je donela duh zapada i raspojasanog bunta mladosti na ulice, aleje i sokake i domove širom tada prelijepog gradića u srcu Bosne i Jugoslavije..
Prvu postavu prvog banjalučkog rokenrol benda činili su: Brane Ljiljak solo gitara, Josip Ćosić (Srćko) ritam gitara, Zlatko Kujda bas gitara i bubnjar Miša ???.

 

     Dragan Georgijević 60-ih

Najpoznatiju i prvu „pravu" garnituru uz staru ekipu Srćko i Kujda, sačinjavali su još Dragan Georgijević koji je zamenio Ljiljka i Branislav Rapajić novi bubnjar, dok se nakon perioda instrumentalne muzike, mikrofona prihvatio Zlatko Mićo Maričić.

Zanimljivo, vrijedno pažnje i ponosa je saznanje da je Banjaluka u svemu bila uz rame sa svijetom i modernim kretanjima u bivšoj zajedničkoj, velikoj domovini. U isto vrijeme sa Beogradom i Zagrebom, Sarajevo će kasnije da se isprsi i preuzme primat, i u Banjaluci su kao pečurke poslije kiše nicali VIS-ovi (vokalno instrumentalni sastavi). Pogled unazad otkriva malo poznate i nepravedno skrajnute činjenice da su Meteori zvanično „rodjeni", s njima i banjalučki rokenrol, iste godine kada i mega popularne Siluete iz Beograda na čelu sa prvoborcem jugoslovenskog rokenrola Zoranom Miščevićem, svakako najautentičnijim rokerom na ovom prostorima.Iste godine formirane su i beogradske ISKRE, zagrebačke Bijele strijele i Atomi (godinu dana ranije zvanično su startovali zagrebački Bezimeni)... Tek kasnije 1962. godine, njima su se pridružili Zlatni dečaci iz Beograda, Indexi iz Sarajeva, Crveni koralji iz Zagreba...
Svi ostali, u godinama kada je rokenrol hvatao čvršće korijene u sredini u kojoj su šlagerska, zabavno muzička scena i izvorni narodni melos imali prednost u svakom pogledu, kod naroda a i na radio i TV (tek stasalima) stanicama i ostalim medjima gdje su se pojavljivali sporadično, gotovo enciklopedijski kratko i bez fotografija. Zanimljivo je da je rokenrol bio prisutniji na plakatima po gradu ili u šturim novinskim, malim oglasima, nego u štampanim medijima ili u eteru.
Dakle, Banjaluka i Meteori su bili svjetionik novog talasa ne samo u lokalnim okvirima kojima je po mnogo čemu pripadala, zahvaljući hrabrom iskoraku svoje mladosti koja se nije plašila opšte osude električarske muzike i izgleda (duga kosa i slobodniji modni izraz), pre svega srednjoškolcima koji su se „iz prve primili" na bit i uz Radio Luksemburg stasali do prve postave jugoslovenskog rokenrola.
U svetlu ovih činjenica i očiglednih potencijala potvrdjenih u retkim ali upečatljivim primerima onih koji su svoj talenat i znanje ugradili u rast drugih sredina (Zagreb, Beograd, Sarajevo), nameće se pitanje zašto je grad na Vrbasu uprkos prvim uspešnim koracima ostao nedorečen i nedovoljno iskazan, rečju nažalost, ipak u provincijskim okvirima.
Zar to najbolje nisu potvrdili Husein Hasanefendić, frontmen Parnog valjka, Srdjan Marjanović, beogradski šansonjer i sjajni izvodjač i kompozitor balada, Loša iz Plavog orkestra, Sandra Kulier, Enes Bašić (ne baš roker ali izdanak banjalučke muzičke scene koji je uspeo izvan prostora od Šehera do Budžaka), Zrinko Tutić, arhitekta velike male Selekcije, a kasnije jedan od najuticajnijih muzičkih imena Hrvatske, svi rodjeni u Banjaluci i potvrdjeni na drugim, komšijskim merdijanima koji su imali bolju medijsku podršku i produkciju. Tu su zatim domaće snage Caja Bašić, Tahir Dinar, Basdansi, Radio, Viteški Ples, AS i Fall, naravno i Romana, Dado Glišić, Boris Režak, Maja Tatić koji su uspeli ne baš u rokerskom izdanju, ali su takodje bili znakovi pored puta koji Banjalučani, nažalost, nisu pronašli u potrebi da dostignu objektivne vlastite, ali i mogućnosti banjalučke muzičke scene.
Bl rock Poražavajuća je saznanje da ni Hus, ni Srdjan, ni Zrinko, ni Loša kao ni Romana, Dado i Boris ne bi bili na, istina teško stečenim pozicijama, da su ostali vjerni Vrbasu i banjalučkim alejama (niko nema prava niti ih osudjuje zbog toga). Naprotiv, kamo sreće da je Caja bio malo hrabriji i da je „pobjegao" pre kratke epizode sa Breceljom, da su Tahirovi dinari bili konvertibilniji u iskoraku iz krajiških okvira ili da je Basdans imao više hrabrosti i „sportske sreće" u vrijeme kad je bio najperspektivniji bend osamdesetih u Jugoslaviji, onoj u kojoj je Sarajevo bilo isred svih njih, a Zagreb i Beograd na nivou najboljih evropskih rokenrol sastava.

 

 

    Dragan Georgijević 2011.

Treba biti pošten i priznati da su Banjaluka i Banjalučani „sami pali i sami se ubili", jer nisu znali kako stići do samog vrha kojem su, gore navedene činjenice su dovoljan dokaz, s pravom, ali samo po potencijalima, i pripadali.
Banjalučki rokenrol je imao kvalitet ali nije znao kako da to i u praksu pretoči. I lokalni mediji su podbacili jer, osim sporadičnih crtica, retko su posvećivali neophodnu pažnju svojim rokenrol korijenima, sledeći poruku one narodne da „niko u svom selu nije postao propovjednik".
A grad na Vrbasu, ne samo po rokenrol liniji, ima dugu muzičku tradiciju. Još krajem 19. vijeka Banjaluka je bila značajan muzički centar. Prvi koncert ozbiljne muzike u Bosni i Hercegovini održan je baš u Banjaluci daleke 1881. godine.
„Još za vrijeme austrougarske okupacije u Banjaluci nastaje Srpsko pjevačko društvo Jedinstvo (tada Srpsko crkveno pjevačko društvo), koje 1934. godine i osniva prvu zvaničnu Muzičku školu.

Na inicijativu tadašnjeg predsjednika, a ranije dirigenta Jedinstva Dušana Umićevića na vanrednoj Skupštini društva 1. juna 1934. godine donesena je odluka o otvaranju Muzičke škole.
Kao utemeljivači škole ističu se Vlado Milošević, uz čije ime i rad je ova škola najtješnje povezana od samog početka, Draga Bukinac profesorica klavira i Dragan Šajnović, koji je od školske 1935/36. godine bio profesor violine. Prvi direktor škole i ujedno nastavnik violine i solfedja bio je Vlado Milošević po kojem i današnja Muzička škola u Banjaluci nosi naziv.
Dugo očekivani, najavljivani i pripremani dogadjaj u istoriji muzičkog školstva Bosanske Krajine desiće se 1956/57. godine kada je otvorena Srednja muzička škola u Banjaluci.
Etnomuzikolog i kompozitor Vlado Milošević umro je 6. februara 1990. godine. U čast ovog velikog pregaoca na kulturnom i muzičkom polju, nekadašnjeg direktora i profesora Muzičke škole u Banjaluci, škola 23. februara 1990. godine mijenja ime i od tada nosi ime ovog velikana - Muzička škola „Vlado Milošević" Banjaluka.
Danas se Muzička škola „Vlado Milošević" može pohvaliti sa više od 700 učenika koji pohadjaju nižu muzičku školu na različitim odsjecima (klavir, gudački instrumenti, duvački instrumenti, gitara, harmonika) i više od stotinu učenika srednje muzičke škole na dva obrazovna profila.
Od 1998. godine deluje i Studijski program muzičke umjetnosti pri Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci.
Duga muzička tradicija i razvoj obrazovnih institucija bili su odličan predložak za kvalitetan rokenrol rukopis grada na Vrbasu.

Pozivnica
Svi koji žele (posebno neposredni akteri koji su stvarali bl rokenrol scenu), mogu da ponude svoja sećanja, dokumente, fotografije, impresije, stavove... koji će biti uvršteni u knjigu "Pet decenija banjalučkog rokenrola", spremnu za ulazak u štampariju i biće objavljena ovog ljeta.
mail office@viminetmuzika.com



Pedeset godina banjalučkog rokenrola 1961- 2011 (2)

Nebesko kamenje ili Ljiljak, Kujda i Srćko

piše: Živko M. Bojanić

 

Bl rock Od početka šezdesetih do danas kada Banjaluka s ponosom obilježava pet decenija djelovanja jednog od najmasovnijih pokreta savremene pop kulture, prodefilovalo je mnogo talentovanih muzičara grupa i pojedinaca. Neki od njih, pre svega odvažnijih od tradicionalno nenametljivo prosječnog Banjalučanina, stigli su na sami vrh poštovanja i popularnosti. To su prije svih Zrinko Tutić, Husein Hasanefendić, Srdjan Marjanović, Saša Lošić... Nažalost, velika većina, takodje predodredjenih na visoke domete, ostali su u kratkim hlačama vlastitih mogućnosti. Opšti utisak je da Banjaluka ima čime da se ponosi kada je riječ o istoriji rokenrola

      Branislav Rapajić                              na ovim prostorima, ali da to nije ni približno srazmerno mogućnostima najkreativnijih i najdarovitijih muzičara (Dragan Georgijević, Caja Bašić, Zlatko Šemić, Zoran Todorović, Darko Lovšin, Boris Relja, Nine Barjaktarević, Tahir dinar, Nenad Matejić...) koji su rodjeni i muzički sazrijevali pod plavim nebom grada mladosti i zelenila.

Prema sjećanjima savremenika prvi koji je uključio električnu gitaru bio je Brane Ljiljak, član prve postave Meteora, prvog rokenrol sastava u Banjaluci koji je osnovan 8. marta 1961. godine, istovremeno kad i većina pionira rokenrol oluje koje je sa zapada stigla u socijalističku Jugoslaviju, a prije mnogih drugih koji su kasnije osvojili vrhove popularnosti kao što su bili Zlatni dečaci iz Beograda, Indexi iz Sarajeva, Crveni koralji iz Zagreba...

Temelje rokenrola u Banjaluci postavila je trojka odvažnih momaka u sastavu Brane Ljiljak, Zlatko Kujda i Josip Ćosić Srćko... Kujda i Srćko su znanjem učenika Elektro škole prvi počeli da "motaju magnete i prišivaju" na akustične gitare...

- Rokenrol je rodjen u fiskulturnoj Sali Učiteljske škole (to je za mene kultno mjesto banjalučkog rokenrola), gde su održavane prve igranke na kojima se svirao rokenrol, a prvi rokenrol sastav bili su Meteori osnovani 1961. godine u koje sam ja došao godinu ili dve kasnije kada sam imao 15-16 godina - reči su Dragana Georgijevića, jednog od pionira banjalučkog rokenrola i jednog od najboljih gitarista iznjedrenih u ovom gradu.

- Prve, apsolutno prve, igranke sa električnim gitarama, i sa elementima modernog muzičkog izraza počele su se održavati u Učiteljskoj školi. Naravno,da su se"djonili" The"Shadous",i da je zvuk bio upitan, ali bitno je da su se pratili muzički trendovi, i to na vakat. Svirati muziku "Shadousa"(čitaj kopirati), nije bilo teško, i od te muzike B.L. počinje odbrojavanje-nestanku plakata na kojima je obavezno pisalo;"Svira odličan Jazz"i "Buffet radi" (dio je sjećanja legendarnog bubnjara Ljubomira Pranjića Prnje).

Prvu postavu legendarnih Meteora sačinjavali su trojica već pomenuti Brane Ljiljak gitara, Josip Ćosic Srćko ritam gitara, Zlatko Kujda bas gitara i Mišo ??? bubnjevi..

Najpoznatiju, najpopularniju i najdugovečniju postavu Meteora činili su Dragan Georgijević solo, Josip Ćosić ritam, Zlatko Kujda bas i Branislav Rapajić bubnjevi... Pre njega su svirali Petko i još neki bubnjari čija imena su zaboravljena u vremenu.

Bl rock

         Meteori

Prvu "pravu" električnu gitaru u Banjaluci, vjerovali ili ne, "platio" je slastičar Šukrija.

- Dok smo se kretali od zdravljaka u Titaniku prema Haništu, Brani Ljiljku je na glavu pao oluk sa radnje slastičara Šukrije... Zatražili smo i dobili odštetu i odmah pravac Zagreb. U Muzičkom magazinu u Ilici Brane Ljiljak je kupio originalnu električnu gitaru, kojoj se cela Banjaluka divila... seća se, tada učenik Učiteljske škole Branislav Rapajić, koji je muzičku karijeru počeo kao trubač, ali se ubrzo zaljubio u "doboš" i u istoriju banjalučkog rokenrola ušao kao prvi bubnjar najpoznatijeg vokalnog istrumentalnog sastava.

- Prvo smo svirali samo intrumentalnu muziku a onda su u sastav došli Zlatko Mićo Maričić i Zlatko Šemić Šemara, jedno vrijeme, oko pet šest mjeseci sa nama je nastupala kao vokalni solista i Dubravka ...- seća se danas 63 godišnji Georgijević....,

- Dakle, prvi hodočasnici banjalučkog rnr u svakom pogledu bili su Brane Ljiljak prvi gitarista Meteora, odselio u Zagreb i tamo umro, Zlatko Kujda bas gitara živi u Banjaluci i Josip Ćosić Srćko, živi u Zagrebu, najbolji ritam gitarista s kojim sam uopšte svirao - tvrdi Georgijević rodjen u Novom Sadu, već četiri decenije Beogradjanin koji za sebe tvrdi da je Krajišnik i Banjalučanin...Nikica Jurinčić je bio naš prvi menadžer, prvi u Banjaluci uopšte, bio je desetak godina stariji od mene i vodio me je na prve igranke gde sam se divio Brani Ljiljku koga sam ubrzo zatim zamenio u Meteorima.

- Danima smo okretali dva-tri akorda i mislili da je rokenrol s nama postao. Naravno, tehnički, to je bilo daleko od kvaliteta koja su kasnije postignuta ponajprije zahvaljujući činjenici da smo ubrzo i u Banjaluci mogli doći do prave električne gitare - pričao mi je za „Glas" početkom osamdesetih prošlog vijeka, jedan od pionira banjalučke rok scene Zlatko Šemić Šemara, jedan od onih koji su dugom kosom i znatno ojačanim decibelima upisali prve rok note u bogatom spomenaru grada sa dugom muzičkom tradicijom.

"Ja sam prvu električnu gradu u Banjaluci čuo i vidio u Učiteljskoj školi. Svirao je Brane Ljiljak. On je imao prvu orginalnu, tanku eleketričnu gitaru... Istovremeno, Kujda i Srćko su imali električne gitare, ali su tanke originale dobili posle pet, šest mjeseci... Svirali su isključivo Šedouse, instrumentalnu muziku. U to vrijeme, mi u Banjaluci smo imali sreću da smo odmah pošto smo novu pjesmu čuli na Radio Luksemburgu, uz malu pomoć rodjaka dobijali te ploče iz Minhena...Koliko su Meteori bili dobar rokenrol sastav svedoči i činjenica da smo posle kraćeg vremena nastupa u Učiteljskoj školi, dobili poziv da predjemo u Dom kulture, gdje su se igranke održavale u gotovo praznoj Sali, dok je kod nas u Učiteljskoj, stalno bilo pet, šest stotina posjetilaca. Kad smo prešli u Dom kulture tražila se karta više za ulaz....Vježbali smo u podrumu Doma kulture, a pre toga i često i kasnije, kad su se nametnuli dogadjaji, vježbali smo u kući našeg menadžera Nikice Jurinčića, preko puta Željezničke stanice u centru grada gdje je sada Umjetnička galerija... Prvi rokenrol pjevači su bili Zlatko Mića Maričić živi u Banjaluci i Zlatko Šemić Šemara, živi u Danskoj ... U prvim danima Meteora nismo imali pjevače, jer su se isključivo svirali instrumentali...Kroz Meteore je prošlo oko 20 muzičara, većina od njih su nastavili da sviraju i žive od muzike u inostranstvu (Nemačka)... Tada se dobro živjelo od svirke...Prve gitare nabavljali smo u Zagrebu i mogu reći da smo imali dobre instrumente...U godinama nastajanja rokenrol scene u Banjaluci, novi ritam se slušao u salama Doma Kulture, Čajaveca, Tvornice duvana, kasnije KUD Vaso Pelagić, starog Kaba, ipak, za mene je sala Učiteljske škole bila i ostala nešto posebno, nešto što je teško riječima opisati... Vjeruj, da i sada osjećam specifičan miris poda u Sali, verovatno podmazanog onim pregorelim uljem kojim su mazani pragovi železnice... Inače, moj prvi učitelj gitare je bio Jopa, kasnije sam skidao rifove od Jože Slovenca koji je tada, kad sam ja imao 12 godina, imao oko 35 godina i bio je vojni muzičar i jedan od najzaslužnijih za rodjenje i opstanak banjalučkog rokenrola, jer je podržavao novi pokret pošto je, iako mnogo stariji od nas, sa nama ili svirao, ili nam posudjivao instrumente i pojačala... Posle srednje škole, mene lično sve više je interesovao bluz, mi iz Meteora smo sve manje svirali, bavili smo se organizacijom sve popularnijih Gitarijada na kojima su stasavale nove snage (dio su se sjećanja na pionirske dane banjalučkog rokenrola legendarnog Dragana Georgijevića koji je solo gitaru u najboljem gradskom VIS-u svirao kao šesnaestogodišnjak).

Pozivnica
Svi koji žele (posebno neposredni akteri koji su stvarali bl rokenrol scenu), mogu da ponude svoja sećanja, dokumente, fotografije, impresije, stavove... koji će biti uvršteni u knjigu "Pet decenija banjalučkog rokenrola", spremnu za ulazak u štampariju i biće objavljena ovog ljeta.
mail office@viminetmuzika.com


Pedeset godina banjalučkog rokenrola 1961- 2011 (3)

Vandali, Uragani, Usamljeni, Amori...

piše: Živko M. Bojanić

Početkom šezdesetih kada je Borac prvi put ušao u Prvu ligu (1962) a zatim i posle zemljotresa 1969. i drugi put, rokenrol se širio gotovo iz svake aleje, ulice, sokaka, grada mladosti i sporta.
Medju najstarije banjalučke vokalno instrumentalne sastave osim tada najpopularnijih kakvi su bili Meteori i Šemara i Vandali, spadaju, "Amori", Uragani "Usamljeni", Crni Biseri","Arapi"...

                      Vandali

Slično kao i na Zapadu gdje je postojala konkurencija izmedju Bitlsa i Stounsa, Beogradu medju Siluetama ili Elipsama i u Banjaluci se vodila mrtva trka izmedju Meteora i Šemarinih vandala. Mišljenja i simpatije su bili podjeljeni.
"Vandali" su čini se bolje iskoristili tada nepostojeću riječ marketing prije svega zahvaljujući harizmatičnom vokalnom solisti Zlatku Šemiću Šemari koji se prvi obukao u takodje tada nepoznatu riječ imidž sa zapadne polusfere zemljine kugle.
Uz lidera i pevača Šemaru Vandale su činili Vojo Stajčić solo, njegov brat Slobodan ritam, Muradif Misirlić Muri bas (svirao je i klavir), a za bubnjevima je sjedio još uvek aktivni, istina, sada malo bliži narodu, da ne kažem narodnjacima, neuništivi Ljubomir Pranjić Prnja.
"Vandali " su svirali na igralištu, izmedju Tehničke i Industrijske škole.Naravno, u bašti Kaba, kod starog biroa za zapošljavanje, i Kab-ovoj bašti koja se nalazila na prostoru izmedju pozorišta i doma Kulture.
Vis"Amori" je prema sjećanjima savremenika osnovan 1965. godine. U prvoj postavi svirali su braća Ahmet i Djedjo Kozaragić, Lazo Janjetović, Zoran Šućur i Zlaja Špoljar. U "Amorima" kroz vreme trajanja svirali i pjevali su Nikola ???, Zoran Bićanić, Željo Kosanović, Nisko Smajlagić, Vojo Stajčić... .
Ova grupa je ponikla u Omladinskoj ulici. Najveći broj igranki održali su u KUD (Kulturno umjetničko društvo) "Pelagiću". Istovremeno su svirali i u orkestru, "Pelagić" Ahmet, kontrabas, Djedjo, klarinet, saksofon, Zoran Šućur, violončelo, Zoran Bićanić violina i Zoran K. gitara."Amori"su bili poznati i po višeglasnom pjevanju.
Jedno vrijeme krajem šezdesetih grupu su sačinjavali: Zoran Bićanić, Ahmet Kozaragić, Željo Kosanović, Milan Komljenović , Zoran ??? bubnjar , Djedjo Kozaragić.
U isto vrijeme, znači u pionirskim danima stvaranja banjalučke rokenrol scene postojala je grupa"Uragani"sa Atifom na bubnjevima, Mićo, Zvonko Vanjur, Zvonko Rolih gitara, Faruk Turkanović bas, Petko je svirao bubnjeve. Mišo, saksofon-klavir, svirali su igranke-ples u Sali nekadašnjeg kina i sale"Rudi Čajavec". Poslije se grupa"Uragani" transformisala u grupu "Plavi Ansambl", u to vrijeme takodje odličan sastav koji je istina više naginjao blažoj formi pop muzike, ili tačnije, svirao je zabavnu plesnu muziku koja je bila daleko od rokenrola..
Članovi Vis-a "Crni biseri" bili su Muho Kučuk, Ismet Efendić,Vlado Kovc, Cile i Midja-svirali, Jadranka... nastupali su u penzionerskom domu, staroj tvornici obuće na mjestu

                 Markica Majstorović              sadašnjeg Glasa, trgovačkoj školi u Trapistima, sali kina Budućnost u Gornjem Šeheru.
Medju najtalentovanije grupe u Banjaluci šezdesetih godina spadali su i "Usamljeni" u sastavu: Željo Kosanović solo gitara, Zlaja ritam gitara, Miro Štefanac bubnjevi, Milan Komljenović basista i vokal. Nastupali su u Kasinu, dom Kulture, u bašti starog doma Armije, na Laušu u domu, preko puta Sirana.
- Bili su to dani kada se čak i radio koristio kao pojačalo, a bubnjar je imao samo bas bubanj, timpan činelu. O nekom ozbiljnijem pojačalu nije se moglo ni razmišljati. Sve to nije bilo prepreka da se uživa u svirkama i nastupima u Banjaluci i okolini. Ako me sjećanje dobro služi, te godine smo redovito svirali u Kasinu, dvorani starog doma penzionera (srušenog za vrijeme zemljotresa 1969.) u ulici koja vodi od Ferhadije prema Arnaudiji. Tada smo svirali u sastavu Zlaja (Zlatko Skočic), Željo (Željko Kosanović), Miro (Miroslav Štefanac) i Srećo (Srećko Šain) - otrgnuo je od zaborava Milan Komljenović tada basista i vokal Usamljenih.
Grupu "Arapi", sačnjivali su: Veko,Vekas Mehmedović solo gitara, Pjanic vokal, Nisko Smailagić bubnjevi, basista ???. Svirali su na Brionima, planinarskom domu u Gornjem Šeheru, zatim u Motelu Turist u Šeheru, Kasinu, preko Vrbasa ...
Posebno mesto u galeriji zaslužnih banjalučke muzičke scene pripada tihoj legendi iz Budžaka, Marku Markici Majstoroviću koji je prvo kao svestrani muzičar (gitara, ali i harmonika, čak i bubnjevi), na krilima svog nesebičnog entuzijazma odgojio niz banjalučkih gitarista od kojih su mnogi bili značajni akteri banjalučke rokenrol i pop scene. Marko je odavno odselio na neke ljepše horizonte, ali tragovi njegovog rada i danas su dio rokenrol priče o gradu mladosti i pjesme.
Boemi su nastali od raje oko Vakufske palate, a najčešću postavu su činili: Goran Romčević-Rona solo, Zlatko Borić ritam, Dragan Sakan bas, Ljilja Ljubibratić vokal i Ratko Vikić bubnjevi..
„Godine 1964 g. upisao sam se u Ekonomsku školu gdje sam se upoznao s kolegom Jovom Tomićem koga sam zamolio da me povede na probu grupe Sjenke, jer sam mu se predstavio kao da sam bubnjar a oni ga nisu imali. Proba se održala kao i svaka naredna u Novoseliji kod ritam gitariste Osmana Karahušića (Hareta)...Napredovalo se dosta brzo. Instrumente nismo imali. Gitare su bile akustične sa postavljenim magnetima, a radio aparati su bila pojačala. Bubanj nam je napravio Hasan (Haretov brat) od sita za brašno presvučen junećim drobom (doboš). Prvu postavu smo sačinjavali: Mithat Kartal (Pican) solo gitara, Osman Karahušić (Hare) - ritam gitara i Miroslav Štefanac - bubnjar. Tako smo zapravo nas trojica i bili osnivači VIS-a SJENKE. Pomenuti Jovo - bas gitara je odustao od svirke. Volje nam nije nedostajalo tako da smo već za doček 1965. bili spremni. Svirali smo doček u vatrogasnom domu u Kotor Varošu zajedno sa Los Mućaćosima i harmonikašem Insanićem i njegovom ženom kao pjevačicom (narodnjaci)...U bendu je tokom vremena dolazilo do personalnih promjena ali smo ja i Hare bili stalni. Više se ne sjećam svih imena i vremena kad je tko bio u bendu. Kroz bend su prošli: Ido (ne znam prezime), Djemil iz Šehera, Osmančević Suad - Sule, Hodžić Zlatko - Toni, Milan Komljenović - Co. - napisao je na „Kajaku" Goran Romčević Rona.
"Pre nego što sam stigao u grupu Ričmen koji su činilii Mlađo Govorčin, Toni Hodžić, Emir Bašić i ja, svirao sam u VIS-u "Ljiljani". To je bila prva organizovana muzička formacija, čiji sam dio imao čast biti i ja. Sin najpoznatijeg fotografa u gradu - Bucko Jakić je svirao bubnjeve, Neja Memon i Zoran Bićanić
gitare, ja sam bio vokalni solista. Zatim sam nastupao u grupi "Mrtvaci": Neja Memon je sada bubnjar, njegov brat Tomo i Nikola Vanjur gitariste, Toni Hodžić basista, ja vokalni solista. Važno je ovdje naglasiti da je u postavi prije moga dolaska gitaru svirao i Imela... Poput Beatlesa i Stonesa su, u to vrijeme, gradom vladali muzički ansambli Vandali i Meteori...Za nas su oni bili "gore", nedodirljivi. Nije im se moglo opepeliti.
Pojavom V I S-a "Rich men", klinci u gradu dobijaju svoj muzički sastav. Veliki dio vremena članovi grupe provode tamo gdje i oni: stojeći na Kastelovom, pred Parkom, ili već gdje je u to vrijeme bilo popularno
okupljati se i "bogu krasti dane"- kako su roditelji opisivali taj vid naše djelatnosti, ne shvaćajući njenu važnost.- sećanja su Caje Bašića, jedne od hodajućih legendi banjalučkog rokenrola, čovjeka koji je po mom skromnom mišljenju bio najbliži da iskorači iz provincijskih okvira i napravi "veliko ime", ali je ili u strahu od izazova ili zbog pozicije domaće vedete, propustio svoju šansu i ostao samo lokalna zvijezda.
Iz grupe Ričmen u koju je kasnije stigao i Darko Lovšin... nastala je 27. dimenzija, reprezentativna grupa, nažalost samo Banjaluke, sa kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina. Kroz nju su prošli i najznačajniji pojedinci koji su ostavili dubok trag u muzičkoj istoriji grada na Vrbasu.

Pozivnica
Svi koji žele (posebno neposredni akteri koji su stvarali bl rokenrol scenu), mogu da ponude svoja sećanja, dokumente, fotografije, impresije, stavove... koji će biti uvršteni u knjigu "Pet decenija banjalučkog rokenrola", spremnu za ulazak u štampariju i biće objavljena ovog ljeta.
mail office@viminetmuzika.com


Pedeset godina banjalučkog rokenrola 1961- 2011 (4)

Vandimenzionalna selekcija aleje kestenova

piše: Živko M. Bojanić

Zlatno doba banjalučkog rokenrola. Ne znam, da li zbog mojih nežnih godine, zbog prozračnog plavog, kao duga neuhvatljivog lika jedne Božice, neuspelih pokušaja sa Vagabundima i Vej-om na mom Paprikovcu, ili najzad stečene potpune slobode u odnosu na mog strogog, ali nestvarno pitomog Milorada... ali, sve mi je bilo toplo kao zagrljaj moje Gospe i široko, nedohvatljivo, ali prisno i blisko kao "ljubav je lijepa samo dok se čeka i dok od sebe samo nagoveštaj da"...

I sad se sjećam prvoga plesa
Čajevca, Caje i zemljotresa

           27 dimenzijice                              Borca i Hune, sutrašnjeg "Glasa"

                                                                 I prvog poljupca kraj Vrbasa

Dimenzije su mi bile bliže, nekako kao da su "iz mene izašle", Selekcija je brzo pokupila sve simpatije. Zrinko je ipak iskočio iz mašte i odveo banjalučki rokenrol (neki misle da je to bio više pop zvuk), na veliku scenu. Bio sam tu svo vrijeme. Čak smo Cile i ja u Ljubljani, vjerovatno kao jedni od rijetkih Banjalučana, bodrili lokalne snage okupljene u Zrinkovoj selekciji..
"Dimenzije" je postavio Zoran Todorović, sjajan gitarista, danas muzičar i producent u Americi. Okupio je raju: Boris Dražić (bubnjevi), Ljubo Gajić (bubnjevi), Igor Varšek (bas), Ivan ??? (ritam gitara)... Vježbali su kod Zorana u kući. Nedugo zatim pridružio im se "tata" Zlatko Šemić Šemara, ali se kratko zadržao, a došli su "bogati ljudi" braća Bašić, Caja da svira bas i pjeva, umjesto Varšeka i Emir da pjeva.Bašići su doneli novi kvalitet i grupa je preko noći postala broj jedan u gradu.
Tako je nastala, po opštem mišljenju, prva "prava" postava 27. dimenzija::Zoran Todorović solo gitara, Darko Lovšin ritam, Zlatko Bašić Caja bas, vokal, Emir Bašić vokal, Boris Dražić bubnjevi. Nažalost, Zoran Todorović ubrzo nakon toga odlazi u Ameriku, Darko Lovšin preuzima prvu gitaru, uskoro stiže Nine Bahtijarević sa orguljama. Bili su pravi hit igranki u Čajevcu, KAB-u, u Bašti Doma JNA, na Kastelu, Pelagiću
- Po mnogima je, pojava ove muzičke formacije, u gradu dramatično podigla nivo ustanovljenih, i do tada vladajućih, muzičkih standarda. Po meni - sigurno. Kupuju se profesionalni instrumenti, vježba studioznije i duže nego ikada. Skidaju se (kopiraju) pjesme najkomplikovanije strukture."Dimenzija" počinje zvučati i nalikovati profesionalnim grupama te tipe - tvrdi tada najpopularniji banjalučki roker Caja Bašić.
Kasnije su u dimenzijama svirali, umjesto Nine, Ivo Mažar, umjesto Borisa, Nagib Insanić, umjesto Zorana ili Darke, Brane Valenta.
Selekcija je prvo ime banjalučkog roka. Prva je probila lokalne okvire i svirala po cijeloj Jugoslaviji, prva je dobila ugovor od Jugotona, prva snimila ploču, prva je bacila težište na autorski rad, u vrijeme kad su se ostale grupe zadovoljavale reprodukcijom tudjih pjesama, prva je pobrala sve komplimente i muzičara i kritike i publike...
Selekcija je preskočila plot i stigla na veliku scenu. Nažalost, Zrinko je "izdao" zavičaj i prešao u Zagreb gdje je prvo postao

                    Selekcija                              respektabilan autor, a devedesetih producent i jedan od prvaka hrvatske muzičke scene.
Sastav koji je on selektirao prvi je iz Banja Luke koji je snimio pop-rok materijal i objavio ga na singl-ploči, sa pjesmama „Stari kovači" i „Magle" (1973).
Osim Zrinka, koji je svirao klavijature, Selekciju su činili: bubnjar Boris Dražić, gitarista Darko Lovšin, bas Jadranko Stanković, dok je vokal bila Jasna Čaušević.
- Boris i Darko su stigli iz Dimenzija, Jadranko se vratio iz Sarajeva, Jasna i ja smo nastupali u gimnazijskom bendu. Ubrzo smo stvorili ime i izdali prvu singlicu, koja je bila u ono vrijeme apsolutna senzacija...Raspali smo se iz razloga što nije bilo moguće uskladiti naše tadašnje živote - živjeli smo na sto strana. - riječi su Zrinka Tutića.
- Sjećam se našeg nastupa na Bum Festivalu u Ljubljani. Hala Tivoli, 5 - 6.000 ljudi. Kad smo izašli pred tu masu, toliko sam se prepao da sam cijelo vrijeme samo vodio borbu da umirim koljena, koja su se doslovce tresla od straha. Nemam pojma šta sam svirao... sjećanja su Darka Lovšina.
U vrijeme tako karakterističnih razmimoilaženja za Banjalučane uopšte, jedan dio raspalih Dimenzija osniva grupu Mladi koju čine Brane Valenta, Miroslav Trivić, Ivo Mažar, Cole i Vlado Katić. U prvom planu su solo gitarista Brane Valenta i pjevač Triva.
U to vrijeme prelasci iz jedne u drugu grupu ili razvalivanje, su bili veoma česti, gotovo pravilo.
Zapažen utisak ostavila je i grupa Eight band koju su oformili Braco Skopljak i Ekrem Ćoro sa tri duvača i dva pjevača Milan Komljenović i Caja Bašić.
Godine 1977. Dimenzije se gube u vremenu i prostoru, izlaze na čist vazduh - i prerastaju u "Havu"...Umjesto Lovšina je drugu gitaru svirao Tefa, za glavni vokal - malo kasnije, dolazi Goga Kojadinović. Nino kupuje "Leslie", za zvuk sastava vrlo važno i ober skupo pojačalo. Do tog vremena je Ninči stasao u asa na crno bijelim tipkama, kakvog grad nije imao. Zoran je bio Zuhar svoje vrste i načina.
Kada je komponovao instrumentalnu pjesmu, koju je mnogo godina kasnije izdao na albumu "Tagarta", u Los Angelesu, onda je zamislio da solo u njoj svira flauta. Kupio je blok - flautu, naučio u nju duvati, pa solo odsvirao.
Onda smo išli u London on, Ljubo Gaja, Boris i ja, pa je tamo kupio pravu, Svirali smo komponovane pjesme, Zoran dizajnirao odličan plakat - poster.
Na festivalu Prvi aplauz, izvodimo pjesmu "Spomen", posvećenu Jasni Ališić, nastradaloj u saobraćajnoj nesreći.
Na Subotici, Zoranovu "Koliko puta", kao glavni vokal pjeva Kojadinovićka.
Kraj sedamdesetih godina su svirkom, u našem tada jako veselom gradu, ispratili Alven Lee i njegova muzička trupa "Ten years after", a Dvadesetsedma dimenzija - kasnije Hava, svojim posljednjim.
TNT na čelu sa Teofikom Jusufagićem Tefom eksplodirao je u drugoj polovini sedamdesetih. Grupa je od početka bila orijentisana isključivo na dobar (zdrav) rock, i mogu reći da su ga pošteno prašili... U poredjenju sa 27th Dimenzijom, koja je ipak bila reproduktivna grupa, čiji repertoar su bili uglavnom aktuelni hitovi, TNT je bio čvrsto profiliran, i nije odstupao od svog muzičkog usmjerenja. Dobru svirku pratio je i dobar scenski nastup i adekvatna garderoba. Ovu grupu smatram posebno značajnom za banjalučku rock scenu, jer mislim da je mnogim mladim muzičarima koji su tek počinjali, predstavila pravi, bezkompromisni rock, i uštedila im kasnija stilska lutanja...
Grupa je dugo postojala i kroz nju su prošli mnogi muzičari. U jednoj od postava sam svirao i ja. To je bila interesantna postava sa 3 gitare, i tog perioda se osobito rado sjećam. Tefa - gitara, Brane Valenta - gitara, Darko Lovšin - gitara, Caja - bas, Nagib Insanic - bubnjevi (napisao je u svojoj knjizi Zlatko Bašić Caja).
U grupom su nastupali i Nadir Garčević, Roberto Božić.
Kao roknerol atrakcija povremeno je nastupao i sastav Semafor sastavljen od muzičara i onih koji su folirali da sviraju. Semafori su bili veoma popularni u sastavu Nine, Prnja, Dedo, Emir, Jošin, Ivo, Ibro, Šaja menadžer i Benco direktor.
Jedan od najpostojanijih Banjalučana (nikada nisam i neću napustiti Banjaluku), i pionira banjalučkog rokenrola je svakako Zlatko Mićo Maričić, vitalni strastvenik koji uspravno ne odričući se ni grada ni muzike, prkosi godinama, promjenama i svekolikim izdajama snova kojim su pribjegli većina njegovih ispisnika i drugara, i danas kao vlasnik muzičkog studija aktivno radi na širenju vodenih krugova koje su bacanjem oblutaka u biserno zeleni Vrbas s početka šezdesetih započeli Jopa Josip Jurić, pokojni Brane Ljiljak, Dragan Georgijević i ostali fundamenti banjalučkog rokenrol zdanja, jednog od najstarijih na ovim prostorima. Nekada vokalni solista i klavijaturista

                  Zlatko Mićo Maričić                legendarnih Meteora danas, posvećenik svom gradu i muzici.
-Ne želim biti neskroman, ali moram naglasiti da su „Meteori" bili PRVI banjalučki VIS(vokalno-instrumentalni sastav), koji je i prvi svirao tu vrstu muzike, u kojoj je primarni zvuk bio električna gitara a ta muzika na ovim prostorima bila je malo poznata,pogotovo malo starijim generacijama,pa je bilo i dosta nesporazuma oko vrijednosti te muzike...Smatra se da je osnivač "Meteora",koji su u početku bili instrumentalni sastav bio sada pokojni Brane Ljiljak.Sa njim u sastavu su svirali Josip Novačić-Srčko, Zlatko Kujda i Brane Rapajić.1964 godine "Meteori" prerastaju u vokalno-instrumentalni sastav u kome su bili Zlatko Kujda, Dragan Georgjević, Dragan Simić-Šime, Brane Rapajić, a kao frontmen i vokal, te klavijaturista moja malenkost. Ne smijemo zaboraviti da su u "Meteorima" svirali još i Ljubomir Gagula-Gašo, a kao vokal jedno vrijeme Zlatko Šemić-Šemara.

 

Pozivnica
Svi koji žele (posebno neposredni akteri koji su stvarali bl rokenrol scenu), mogu da ponude svoja sećanja, dokumente, fotografije, impresije, stavove... koji će biti uvršteni u knjigu "Pet decenija banjalučkog rokenrola", spremnu za ulazak u štampariju i biće objavljena ovog ljeta.
mail office@viminetmuzika.com


Pedeset godina banjalučkog rokenrola 1961- 2011 (5)

Uspon i pad dinara i izgubljena šansa Basdansa

piše: Živko M. Bojanić


Dinar ko dolar osvaja Jugoslaviju, ali ostaje, uz rijetke izuzetke (tv Sarajevo i Zagreb), konvertabilan jedino u Banjaluci, Basdans rastura Suboticu, ali provincijski nevino i naivno zasluženu slavu i identitet, ne uspijeva ozvaničiti ni velikom scenom ni obećanim vinilom. Banjaluka uprkos talentu Tahira i Nenada Matejića i dalje „svira na marginama" slabijih i manje talentovanih od sebe. Iz tog vremena kao legenda živi priča o „dozvoljenom pušenju" po Zagrebu i Beogradu, (kako su izigrani ili izvarani, pričao mi je Nešo lično), najperspektivnijeg sastava Jugoslavije koji je kao niko prije ni kasnije, bio trostruki pobjednik Subotice, kao i vic koji sam čuo od mog brata po godinama djetinjstva iz Ulice Ranka Šipke, Radovana Lakića Strampija. Kao, „zamisli kakav je Basdans dinamit sastav bio, kad je beogradski Vang Gog, kasnije prvi i najbolji srpski rokenrol bend, Banjalučanima u Subotici bio tek „druga pratilja".
Najpoznatija i najuspešnija postava grupe Dinar koji je osnovan oktobra 1984.: Edin Tahirović Tahir Dinar (vokal), Saša Obradović (gitara), Zlatko Prpa (bas) i Zoran Milosavac (bubnjevi). Krajem ljeta 1984. grupu napušta gitarista Saša Obradović. U vrlo kratkom periodu grupa pronalazi zamjenu i počinje pripreme za snimanje albuma prvenca sa novim gitaristom, Draganom Tabakovićem, vjerovatno jednim od najtalentovanijih muzičara poteklih iz Banjaluke. Njegov dolazak obilježava narednu fazu u radu DNG Dinar, a zahvaljujući činjenici da je uigrana ritam-sekcija nastavila u dobrom tempu, grupa je bila spremna za studio i nove koncerte. Neposredno prije odlaska na Gitarijadu, grupi pristupa i Zlatko Bašić - Caja koji, nakon povremene saradnje u studiju, odlučuje da ponudi svoje usluge profesionalnog muzičara i pomogne još uvijek relativno neiskusnim članovima grupe.
U septembru 1984. Dinar nastupa na Gitarijadi u Zaječaru i biva proglašen ukupnim pobjednikom, nakon čega grupa skreće pažnju mnogobrojnih medija na nacionalnom nivou (u tadašnjoj terminologiji "saveznom nivou"). Neposredno nakon povratka, Dinar ulazi u studio i započinje snimanje prvog LP-a "Kad Dinar dodje na vlast".koji kasni i izlazi u proleće 1985.
Na nekoliko koncerata u tom periodu grupi se pridružio i vrsni ugledni banjalucki klavijaturista Boris Relja.
Krajem ljeta 1985. postepeno dolazi do razlaza medju članovima benda i kao rezultat grupu napušta jedan od originalnih članova, basista Zlatko Prpa.

U medjuvremenu Edin Tahirović i Zlatko Bašić nastavljaju rad pod imenom Dinar, i nakon angažovanja Svetlane Matijaš i Biljane Ćeranić, započinju pripreme za snimanje drugog albuma "Priroda i društvo".
Sredinom 1987. godine Tahir Dinar odlazi na odsluženje vojnog roka čime je i praktično zamrznuta aktivnost grupe. Nakon njegovog povratka, sredinom 1988. ideja o oživljavanju "originalnog Dinara" dobija na snazi i uskoro dolazi do obnavljanja rada u sastavu Tahir Dinar (vokal), Dragan Tabaković (gitara), Zlatko Prpa (bas) i Zoran Milosavac (bubnjevi). Krajem 1988. i početkom 1989. Dinar snima materijal za treći LP "Do zadnjeg dinara" i odradjuje nekoliko koncerata gdje uigravaju novi materijal. U proljeće 1989. održan je koncert na KSET-u u Banjaluci koji će, kako će se kasnije ispostaviti, biti zadnji koji je grupa održala pod nazivom "Dinar" i u sastavu koji je proveo najviše vremena zajedno.
- Naš prvi i jedini album Kad Dinar dođe na vlast je ujedno i prvi pop, rock, zabavni - nazovite to kako god hoćete - album iz Banje Luke. Svirali smo iz zadovoljstva, a ne zbog para", priča Tahirović. Album je prodat u oko 7.000 primjeraka, što za ondašnje prilike, u svakom slučaju, nije bila astronomska cifra. Edin tvrdi da ljudi nisu bili do kraja kadri pratiti terminologiju kojom se Dinar služio: njihove pjesme su bile o privredi, plati, devalvaciji, novcu... (Edin Tahirović Dinar, ekonomist, računovođa, prevodilac, marketing stručnjak i muzičar)

 

Basdans je osnovan 1984. godine. Članovi originalne prve postave bili su Nenad Matejić vokal i gitara, Denis Gajetić gitara, Boris Glišić bas i Samir Teskeredžić bubnjevi, a najpoznatijeg koji je pobedio u Subotici: Nenad Matejić (vokal), Denis Gajetić (gitara) Boris Glišić (bas), Nebojša Tica (bas), Zdenko Matković (klavijature) i Siniša Tomić (bubanj).
- Grupu smo osnovali Gliša i ja, onda je Gliša doveo Denisa. Kao trio mnogo smo vežbali uz ritam mašinu. Okupljali smo se u stanu preko puta Šokare (kafana sa zadnje strane Hotela Bosna). Bilo je to u gajbi Luke Jukića koji je svirao klavijature. On je s nama svirao dok smo delovali kao orkestar Sportske dvorane Borik (uslov bio prostor u dvorani) a uz mene tu su bili bubnjar Saša, Boro Marojević bas i Robert Valentić gitara). - pričao mi je početkom dvehiljadih Nenad Matejić u to veme novinar Borbe a zatim Glasa javnosti.
U to vreme grupu napušta bubnjar Samir, a na njegovo mesto dolazi Nagib Insanić.
- Sa njim smo osetili koliko smo moćni. Doneo je energiju.
"Prva violina benda bio je Deni", kaže Nešo - Bio je u tripu da niko ne može da ga skine. Kad bi na svirci primjetio kako klinci pokušavaju da snime neke njegove fazone, okretao bi im leđa dok ne odsvira taj svoj izum.
Prvi basista Basdansa je bio Boris Glišić. Ujedno je i kumovao bendu i ostavio trag u dijelu ritam-sekcije koji se nije izgubio ni nakon njegovog odlaska. Odlazak iz Basdansa je najavio. "Prije mog definitivnog povlačenja, proveo sam mjesec dana sa svojim nasljednikom u grupi Nebojšom Ticom kako bih ga pripremio za način sviranja koji je bend zahtijevao".
Tica je bio dobar basista i sve je brzo "pokupio". Nije bilo razloga da se ne počne i sa ozbiljnijim svirkama. Zdenko Matković je svirao klavijature, a Nešo je ostavio gitaru i odlučio da se prihvati samo mikrofona. Bubnjari su se često mijenjali, ali Siniša Tomić je bio u bendu kad su dostizali vrhunac.
Te 1986. godine, kao takmičari ili gosti pojavili su se Psihomodo pop, Van Gog, Ogledala, Boje, Fit, Đavoli i mnogi drugi bendovi koji danas iza sebe imaju po nekoliko objavljenih albuma i manje ili više uspješnu karijeru. "Izašli smo na binu. Svi smo imali veliku tremu. Počeli smo da sviramo. Na kraju poptuni trijumf, apsolutna pobjeda, prvo mjesto po odluci publike, žirija i novinara.
Kasnije nisu imali sreće nikada nisu snimili već pripremljen materijal za album koji je u to vrijeme bio "vrh vrhova".
"Nakon ubjedljivo najubjedljivije pobjede na Subotici - ikada, odlučuju snimiti album. Pjesme rade u Novom Sadu, kod Gabora Lenđela - ispadaju odlično.
Oliver Mandić im onda nudi da to izda RTB, ali članovi grupe nastoje napraviti posao sa najjačom firmom - Jugoton.
Uz onoliku halabuku, koju su uspjeli nadići nastupom u Subotici, ploča bi se
- potpuno izvijesno, odlično prodala.
Jugoton ih, međutim zavlači, upravo mi sada pade na pamet, da su im to možda i namjerno smjestili. Ko zna?
Ja se sjećam kada sam šefa orkestra Nešu, nagovarao jedno veče, u Sebastianu, da se manu Jugotona i materijal objave bilo gdje, jer sam dobro znao šta se dogodi kada pjesma zastare. Ako nema ploče, onda nema regularnih nastupa na radiju i televiziji, jer nemaju pokrića. I jebi ga. Ono što je možda moglo biti najjače što je iz grada izašlo, tako ode u pizdu svoje matere - u svom autentičnom stilu zapisa Caja Bašić.
"Zdenko Matković krajem 1987. prvi izlazi iz priče, za Zdenom je otišao i Nebojša Tica. Denis se tada ozbiljno naljutio na njega i ubrzo je ostao sam sa Nešom, jer je Basdans napustio i Sina. I Matejić se povukao, Denis je pokušao sa drugim momcima, nije išlo...
"Radio", nastao 1980. godine. Upisao se u istoriju odličnom svirkom i elpijem "I konje ubijaju zar ne". Sada je rasut po cijelom svijetu, nažalost, bubnjar Nenad Škorić se preselio na nebo.
Članovi benda, bili su Miroslav Janjanin (vokal), Rafael Krašovec Rafi (gitara), Goran Šebenik Šeba (bas), Adis Galešić (klavijature), Slavko Radusin Caki (klavijature) i Nenad Škorić Neno (bubanj).
Poslije Škorićeve smrti, septembar 1989. godine, grupa je prestala sa radom. Nedugo zatim, iz grupe ‘Radio' i grupe "Basdans" nastaje "Viteški ples", "mekša" verzija okrenuta više pop, nego rok zvuku.

Pozivnica
Svi koji žele (posebno neposredni akteri koji su stvarali bl rokenrol scenu), mogu da ponude svoja sećanja, dokumente, fotografije, impresije, stavove... koji će biti uvršteni u knjigu "Pet decenija banjalučkog rokenrola", spremnu za ulazak u štampariju i biće objavljena ovog ljeta.
mail office@viminetmuzika.com


Pedeset godina banjalučkog rokenrola 1961- 2011 (6)

Kontinuitet kvaliteta

piše: Živko M. Bojanić

Selekcija je prva preskočila lokalne medje, snimila singl, potvrdila apsolutni talenat banjalučke scene, ali je prerani odlazak Zrinka Tutića u Zagreb srušio sve nade i ambicije banjalučke muzike uopšte. Zatim su Dinar i Basdans podsetili ostatak bivše domovine da Banjaluka ima sjajne potencijale, da bi posle uspešnog "viteškog" plesa, mlada banjalučka grupa As i fall ponovo probudile one koji nisu znali da je grad na Vrbasu, spreman za svaku utakmicu, o čemu svedoči njihov ubedljiv trijumf na prestižnoj zaječarskog Gitarijadi u maju 2010. godine.
Uz Daria Glavonjića i drugare koji su u žestokoj konkurenciji najperspektivnijih rokenrol bendova iz Srbije i Republike Srpske, žestoko prašili i stigli do najviših vrhova, banjalučka rokenrol scena pulsira snažnim ritmom, karakterističnim za rokenrol (kako bubanj kaže) i samu krajišku ljepoticu. To su uz već standardne i iskazane mogućnosti Viteškog plesa i lidera Mire Janjanina i neki novi klinci, koji na svu sreću u duhu svog vremena ipak imaju ponešto u sebi od šarma i harizme pionira banjalučkog rokenrola kakvi su bili Kujda, Srćko, Brane Ljiljak, Dragan Georgijević, Šemara, Caja, Darko, Zoran Todorović, Boro treger, Brane Valenta, Tefa i mnogi drugi koji imaju svoje mesto u istoriji banjalučkog rokenrola, ali zbog ograničenosti prostora za ovo pisanije nažalost ne mogu sve "p(r)ozvati".

To su izmedju ostali nove mlade snage iz grupa (neki od njih su ostali bez daha i pogubili se...), ali svakako još jednom iznova održavaju svežinu i drže banjalučki rokenrol na površini vode: Revolt, Dorian Grej, Strogo poverljivo, Daltoni, Grej, Balkan ekspres, Baldrian, Lobotomija, Viktor, Viktorija, Jubooko Sa Negrass, Vagabund (halo momci tužiću vas zbog autorskih prava), Petrogradski ludi djak, Graj, Djak, Stara devizna štednja, Ort, Chant Down Babylon...
Da je Banjaluka grad rokenrola, istina kao i sve ostalo u ovoj sredini, sa mnogo kontradiktornosti, potvrdjuje i činjenica da pobednik Gitarijade u Zaječaru neposredno pre ovog trijumfa nije ušao medju 100 bendova na Demofestu.
"As i Fall" је основан у мају 2009. године, послије распада бенда "Ixodes". Тренутну поставу чине пјевач Дарио Главоњић, гитаристи Дражен Кецман и Милан Поповић, басиста Мирослав Голубовић и бубњар Жарко Јеж.
"Неки од бендова који се "осјете" у нашој музици су свакако "In Flames", "Parkway Drive", "As I Lay Dying" и "Killswitch Engage ". Све то смо укомбиновали са нашим елементима, што је и довело до коначног As i звука. Побједа u Zaječaru је била велико изненађење за нас, поготово када смо се увјерили у квалитет осталих такмичарских бендова - прича Дарио Glavonjić.
Екипа планира улазак у студио, гдје би снимили албум, на којем ће се наћи десетак нових пјесама.
- У сљедећем периоду наставићемо са концертним активностима и свирати гдје год буде могуће. До сада смо свирали на разним бинама у Бањалуци, Сарајеву, Црквеници, Прњ

авору, а ево, и у Зајечару - додао је Дарио.
За метал бенд, веома битна ставка је и добар имиџ.
- Мислим да је за бенд јако важан одговарајући имиџ, јер је то нешто што га описује и издваја од других - истиче Дарио и подвлачи да је подједнако важан и сценски наступ, који би пратио тај имиџ.
Када је ријеч о метал сцени у највећем граду Српске, Дарио сматра да је ситуација по том питању задовољавајућа и да на сцени постоји већи број квалитетних бендова који раде активно. Проблем, међутим, види у "менталитету" бањалучке публике.
- Људи овдје су "тешки" када је у питању оцјењивање бендова. Долазе на свирке да нађу грешке, умјесто да уживају. Као што је, ако се не варам, својевремено изјавио Џони Штулић, ако сломим бањалучку публику, направио сам успјех - говори кроз смијех Дарио и закључује да локална музичка сцена треба да добије већу подршку градских институција.
"Revolt : Najbolji banjalučki bend trenutka, sjajni svirači, sa odličnim pjesmama, stilski između repa, metala i psihodelije. Dovoljno originalni i talentovani da uspiju ako budu uporni. Iza sebe imaju odličan samizdat "U kući bola" (2001), donekle upropašten neodgovarajućom produkcijom koja je ugušila strahovitu energiju karakterističnu za njihove nastupe. U postavi: Igor Kašiković-bas, Goran Simić-bubanj, Dragan Ćurković-gitara, Milan Tica-gitara, Petar Topalović-vokal, Draško Kremenović-vokal, eksperimentima sa skrečem i duvačima, imaju za sobom gomilu nastupa po BiH i Evropi, plan za drugi album, učešće na kompilaciji "Pjesme iznad Istoka i Zapada" sa remek-djelom "Istok iza", te potencijalom koji nadmašuje i daleko veće sredine nego što je Banjaluka.

Jubbooko Sa Negrass: Bend nastao 2000. godine djeluje u sastavu Petar Topalović (gitara, bas), Milan Tica (gitara, bas), Slobodan Kajkut (bubnjevi, klavijature), Đurica Štulo (gitara, bas), Žana Rekić (vokal), kao off- projekt članova "Revolta" i par saradnika. Po njihovim riječima, muzički u post rok vodama sa uplivima kraut roka, trip-hopa, elektronike, džeza, dram i bas zvuka...Nastupali širom bivše YU i u inostranstvu (Torino, Milano), snimili materijal u produkciji Aleksandre Stojanović, koji uskoro treba da ugleda svjetlo dana u izdanju Fonda za razvoj kulture RS, praćen spotom za pjesmu "Munjočitači". Važi sve isto kao i za "Revolt".
Vagabund: Bend nastao od eks članova bendova "Petrogradski ludi đak" i "Hipernoja" u sastavu Siniša Stanić (gitara i vokal), Nebojša Stupar (bubnjevi), Zoran Jović (gitara i vokal), Goran Gajić (bas) i perkusionista Sale, orijentisan ka zvuku na tragu novog američkog rokenrola, ritam i bluza i pauer popa, (po riječima gitariste i vokala Stane: "Potpuno lična interpretacija muzike koju volimo, na potezu između "Bitlsa" i "Haustora" "). Odlično uigrani na vokalno-sviračkom planu, koncentrisani na klupsko sviranje bez diskografskih ambicija, bez obzira na veliko iskustvo i autorsko-svirački potencijal.
Petrogradski ludi đak: Bend koji je imao izglede da postane okosnica lokalnog alternativnog pop rok zvuka djeluje od 1991. Pored spota na MTS-u za pjesmu "Rusija", solidnih pop pjesama i čestih koncerata, taj status nisu ostvarili, kao i većina drugih, zbog ratnih dejstava i čestih personalnih promjena. Uz osnivača Gorana Vidakovića (gitara i vokal), danas sviraju mlađi rokerski naraštaji; Zoran, Slobodan i Aleksandar. U produkciji "NTV music" uskoro objavljuju dugo pripremani album "Sanjam da sanjam" sa sopstvenim pjesmama nastalim u veoma širokom vremenskom intervalu.
Gray: Kao i "Đak" bend sa malo većim stažom i slično orijentisanim zvukom, sa većim otklonom ka klasičnom rokenrolu, imaju iza sebe snimljen materijal za album, koji zbog niza okolnosti nikad nije izašao. Ponovo su se reaktivirali u postavi: Keva-vokal, Aco-gitara, Goran-bas, Dejan-bubanj, Kuki-klavijature, najavljujući izlazak debi-albuma sa malo izmijenjenim pjesmama u odnosu na prvobitni snimak. Stilski negdje između "Pearl Jam", "EKV", Hendriksa, sa vrlo jakim autorskim pečatom i sviračkim iskustvom, mogli bi vrlo lako da zauzmu mjesto kvalitetnog mejnstrim zvuka, prijeko neophodnog svakoj sceni, pa tako i banjalučkoj.
Stara devizna štednja: Zanimljiv pank rok bend koji je nedavno objavio prvenac "Vaše mi ne treba" u samostalnom izdanju. Nove nade koje su pohvale dobile i od medija i publike u Srbiji.
Ort: Jedini ženski bend u klasičnoj postavi, pop i AOR rock orijentacije, imaju dosta koncerata, što u solo varijanti, što sa drugim banjalučkim bendovima. Bez vlastitih snimaka, uglavnom sviraju obrade tuđih pjesama.
Chant Down Babylon: Banjalučka spona sa rastafarijanstvom, riješena da ostvari kulturni most između Babilona i Banjaluke. Ekipa odličnih svirača koji rege i dab klasicima daju autorski pečat u smislu izbjegavanja proste reprodukcije." (Branislav Predojević, Sanjin Štrbac )


Pozivnica
Svi koji žele (posebno neposredni akteri koji su stvarali bl rokenrol scenu), mogu da ponude svoja sećanja, dokumente, fotografije, impresije, stavove... koji će biti uvršteni u knjigu "Pet decenija banjalučkog rokenrola", spremnu za ulazak u štampariju i biće objavljena ovog ljeta.
mail office@viminetmuzika.com


Pedeset godina banjalučkog rokenrola 1961- 2011 (7)

Od Učiteljske škole do Plazme i NTV


piše: Živko M. Bojanić

Prema tvrdnjama nedavno preminulog Dragana Georgijevića, jednog od najboljih banjalučkih gitarista i pionira rokenrola na ovdašnjim prostorima rokenrol je rodjen u fiskulturnoj Sali Učiteljske škole. Kasnije se snagom popularnosti preselio u Dom kulture, ali odomaćio i u Šeheru, Sali Tvornice duvana, Čajevcu, Vatrogasnom domu na Laušu, bašti KAB-a, na nekoliko lokacija , Dom studenata, hali Borik, Mjuzik hol, Partizan, Kasina, Stara tvornica obuće sada Glas, Trgovačka škola Trapisti, Kino Budućnost Gornji Šeher, Dom na Laušu, Brioni, Planinarski dom u Gornjem Šeheru, u Zalužanima, na Kastelu u Domu za nazbrinutu decu u Parku Mladen Stojanović, baštama Palasa i Bosne...
- Po prvim put sam čuo rokenrol standarde u Učiteljskoj školi gdje su svirali Meteori čiji
sam član nedugo zatim i sam postao - seća se Georgijević - Za mene je to kultno mjesto banjalučkog rokenrola i početna stanica voza za koji ćemo se kačiti svi mi koji smo preko Radio Luksmburga sricali prva slova rokenrol azbuke.
Značajno mesto u istoriji domaće rok scene, ali i muzičkog života uopšte pripada i Plazmi. Bio je to prvi studio u Banjaluci i iskorak iz amaterskih okvira u snimanju muzike.
"Odluka je pala na početku Borika, jednog ljetnog dana, poslije probe.Tu smo bili Zoran Todorović, Boris, Ninči i ja - Caja. Pravimo tonski studio. Zadaći se prišlo sa puno volje, teoretskog znanja i manjka para. Prvo Zoran kupi osmokanalni TEAC magnetofon, fino ga plati. Kako je na njega potrošio sve što je imao, udari onda prerađivati svoju miksetu, od razglasa. Džaba ti magnetofon, bez miksete se - na njega, nije fatala snimka. Darko Lovšin se utali sa master - magnetofonom, bez koga se isto nije moglo, a Dražić nakupuje mikrofona. Tek tada se moglo dalje razgovarati. Za lokaciju se "pikuje" baraka Muzičke poslovnice, na Kastelu. Poslovnicu pogoni dugogodišnji šef vokalnog ansambla Banjalučanke, legenda Anto Šašić. Prostor je mala režija i jedna mala prostorija, kao spremište + glavna sala, za snimanje. Zoran i Boris su tu sve montirali i instalirali, a onda smo Boris i ja - kao zvučnu izolaciju, po zidovima polijepili ambalažu od jaja.
Prvi posao, u još nezavršenom studiju, se radio za Muharema Insanića - Fifu. Projekat je bio snimanje materijala za Slet, koji se imao održati u Banja Luci.
Prvi objavljen rad ovog studija, je ploča Starih znanaca. Studio brzo napreduje, novi uređaji stižu jedan za drugim. Zoran odlučuje da se pravi 24-kanalna mikseta, izvođač radova će biti lično. Pomagati će Boris, malo ću lemiti i ja.
Plazma će - u određenom vremenskom periodu, odigrati krupnu ulogu u stvaranju banjalučke rok - scene - (sačuvao je od zaborava i podario generacijama koje dolaze Zlatko Caja Bašić).
„Godina 1967. u Domu Kulture je organizovana prva zvanična gitarijada u Banjaluci. Prijavilo se oko desetak grupa. Najveći favoriti su bili grupa Meteori (Dragan Georgijević i kompanija), koji su u to doba svirali na popularnim i veoma posjećenim igrankama u Domu Kulture, Amori, grupa koja je prva počela sa višeglasnim pjevanjem. Ostalih se više ne mogu prisjetiti.
Mi, Usamljeni, smo u to doba svirali u već pomenutoj sali Kasino i imali svoj krug obožavatelja...Dom Kulture je bio dupke pun, atmosfera, napeta. Grupe su se smjenjivale, neke s više, neke s manje uspjeha. Svaka grupa je nastupila sa tri pjesme. Mi smo, izmedju ostalih, izveli i jednu vlastitu pjesmu za koju je muziku napisao Srećko Šain a nas dvojica smo napisali tekst ("Znam da bit ćeš tužna kad odem ja...").
Na kraju, rezultati: Usamljeni su osvojili prvo mjesto stručnog žirija i kao pobjednici stekli pravo učešća na prvoj gitarijadi na nivou Bosne i Hercegovine. Bilo je to veliko iznenadjenje za sve. Sjecam se da su se Dragan a, čini mi se, i Šasa, u znak protesta ošišali na nulericu (sjećanja Milana Komljenovića).
„Na toj gitarijadi veliki favoriti su bili VIS Meteori, ali nije sve ispalo kako se očekivalo. Na kraju je redosled bio ovakav. Prvo mesto su podelili Vis Usamljeni i Vis Boemi, a na drugo mesto plasirali su se Vis Meteori.
Na drugoj gitarijadi u sali Čajavec prvi su bili Meteori, a drugi VIS Boemi.
Bubanj i bas je ritam koji je osvojio svet, ali je gitara bila i ostala prvo slovo rokenrola, mada su pjevači bili najbliži djevojčicama.
„Ja ću se prisjetiti onih koji su ostavili traga na hajmo reći sceni, to jest da ga je slušala barem kritična masa prosječne igranke, jer, u raspodjeli "statusa" u širem smislu Banjalučani nisu dobacili dalje od bivšeg Sreza banjalučkog. Nažalost.
Prvi "mirnodobski" gitarista,dakle, poslije onog rata je bio gosp. Markica, koji je bio respektovan i od prvih "električara", i davao je privatno časove gitare.Gospodin Irfan, koji je svirao u Plesnom sastavu Doma kulture, je jedan od džezista koji se mora rangirati, uz Roliha, a mislim i Jopu, i važno je napomenuti, svirali su na džez gitarama. Prvu električnu gitaru (u smislu novog pop zvuka), je svirao Brane Ljiljak kopirajući muziku The Shadows. Možemo reći da je prvi promovisao pop zvuk, što ne znači da je bio izuzetan gitarista, ali prvi je-prvi. Brane bi sigurno dogurao u to vrijeme do respektabilnog gitariste; ali jednostavno, je prestao svirati i odselio u Zagreb.
Poslije ove "pojave zvuka" na scenu stupa mnostvo gitarista i grupa, a svaka grupa je imala trojicu gitarista; iz kvantiteta se radja kvalitet. Naravno, jedan je svirao ritam gitaru, drugi bas, a treći, koji je morao poznavati tehniku sviranja, bolje od predhodne dvojice, je bio solo gitarista. Sa sigurnošću se može reci da je najbolji solista bio Vojislav Vojo Stajčić, solista grupe "Vandali", koji i do danas svira gitaru, kao životni poziv. Prije dvije godine, pitam Voju ima li B.L. mladih gitarista, vrijednih pomena? "Nema, sviraju sa dva prsta." Ovdje treba pomenuti i solistu grupe "Meteori"gosp. Dragana Georgijevića, koji je respektivno svirao, te poslije nekog vremena seli u Bgd. Poslije ove dvojice solo gitarista, možemo nabrajati ko je bio bolji ritmičar ili
basista. Midža i Faruk kao i Gagula se ne mogu zaobići. Svakako da bih bio nepravedan ako ne bih naveo momke koji su svirali "meksikansku" muziku. Takvih je bilo dosta i svirali su veoma dobro, a nisam posebno upućen u taj pravac, ali u uhu mi je stalno prisutan zvuk gitare; Cicija, Bureta, Ede i ostalih koji su svirali u grupi "Mućaćosi".
Naravno, ovo moje javljanje, je subjektivno i vjerovatno je da sam nekoga ispustio, ali tu su Banjalučani, pa neka dopune... (Ljubomir Pranjić Prnja)
Ovdje su zaista spomenuti svi oni gitaristi koji su nešto značili na muzičkom polju u BL. Neki su bili dobri za raju, a drugi su tezgarili i to im je bio jedini izvor prihoda od kojeg su hranili i izdržavali sebe i porodice. Ali kad se sve sabere i oduzme moramo dati prednost onome ko najduže "traje" na toj BL-sceni tj.i dan danas svira-jedno 4o. god. tako, a taj je Vojo Stajčić. Davno su ga zvali da ide svirati u tadašnje velike centre kao što je Sarajevo, ali radi žene "svoga života" nije htjeo da napusti BL (tvrdi hodajući rokenrol vremeplov Ljubomir Pranjić, Prnja), svakako jedan od savremenika rokenrol života grada na Vrbasu.
Tako govori stari rokenrol vuk, ali naravno, ima i drugih mišljenja prema kojima grupi najboljih rokenrol gitarista bez sumnje pripadaju Dragan Georgijević, Željko Kosanović, Zoran Todorović, Darko Lovšin, Brane Valentić, Nadir Garčević, Teofik Jusufagić, Dragan Tabaković, Denis Gajetić, Saša Obradović, Denis Šahurić, RAFI...
Najpopualrniji vokalni solisti bili su uz veće pionire i legendarne Zlatka Miću Maričića i Zlatka Šemića Šemaru i Caju Bašića, takodje Zlatka (Jasni Čaušević pripada posebno mesto), kao basisti su se isticali prvi Banjalučanin sa četiri žice Zlatko Kujda, Muradif Misirlić, Faruk Turkanović, Stevo Bojanić, braća Dragan i Mikan Sakan, Ljubomir Gagula, Jadranko Stanković i naravno Caja... dok uz sve poštovanjeme prema veličinama kakvi su bili bubnjari Haško Čelebić, Dedo Kartal, veće legendarni Prnja, Atif Turčinhodžić, Miro Štefanec, ja bih posebno naglasio pokojnog Nagiba Insanića i nezaobilaznog tregera, mirnog, gotovo neprimjetnog ali veoma važnog Borisa Dražića koji nije samo lupao, već i učinio mnogo na organizaciji bl rokenrol scene...
NTV music je jedina profesionalna izdavačka kuća koja objavljuje rokenrol izdanja, muzički producent im je Mario Zlatanović, voditelj i urednik emisije "Art Music", bivši član "Lobotomije".


Pozivnica
Svi koji žele (posebno neposredni akteri koji su stvarali bl rokenrol scenu), mogu da ponude svoja sećanja, dokumente, fotografije, impresije, stavove... koji će biti uvršteni u knjigu "Pet decenija banjalučkog rokenrola", spremnu za ulazak u štampariju i biće objavljena ovog ljeta.
mail office@viminetmuzika.com

 

sledećeg utorka
Pedeset godina banjalučkog rokenrola 1961- 2011 (8)

Tri pjevača, jedno (Zlatko) ime

 

 


In memoriam

Odlazak sijedog dječaka

Dragan Georgijević
1947 - 2011


Beograd je, kažu, najljepši u aprilu. Za mene će od sada i biti lijepo tužan
U nedelju 10. aprila, mjesec dana od 50. rodjendana Meteora, prvog banjalučkog rokenrol sastava, „nebeskom kamenju" se pridružio i Dragan Georgijević, jedan od pionira banjalučkog rokenrola, drugi po hronologiji, naslijedio je pokojnog Branu Ljiljka, po mnogima bio je prvi i najbolji gitarista grada na Vrbasu.
Za sebe je volio da kaže da je „prvi bluzer doline divljih kestenova". Rodjen u Novom Sadu 1947. Dječaštvo i najnježnije godine mladosti proveo je u Banjaluci koju je smatrao zavičajem i o njoj je do poslednjeg dana govorio s posebnom ljubavlju i poštovanjem. Od kraja šezdesetih Beogradjanin, „sijedi dječak u godinama" koji se nikada, bez obzira na cijenu, nije odrekao prve ljubavi, rokenrola i gitare.
Otišao je još jedan banjalučki Titanik, tiho i bez najave kao i istoimena zgrada koja je bila na mjestu današnje Boske u kojoj je legendarni Dragan Georgijević odrastao i naučio prve akorde. Otišao je da se pridruži drugarima iz Meteora Brani Ljiljku i Ljubomiru Gaši Gaguli, koji će, vjerujem, gore u nebeskim visinama zasvirati ko nekad šezdesetih u Banjaluci.
Prijatelju, izvini zbog toga što Ti nisam pokazao naslovnicu! (Žika)

"Uvijek cu se rado sjećati svoga skolskog druga, dragog i veselog prijatelja, naših prvi žurki kod Miće Balabana, i njegovog uveseljavanja svojih drugarica. Neka mu je vječna slava, i laka crna zemlja, porodici
(iskreno saučešće, tvoja Kekekra)

"Fini, tihi čovjek i izvanredan solo gitarista čije se solo partije na gitari ne mogu i neće zaboraviti. Najveća žalost u životu je što je tako kratak i što neminovni kraj ne štedi nikoga. Ode nam i Dragan, najljepši roker za kojim su mnoge djevojke uzdisale i jedan od najboljih solo gitarista svoga vremena.
Neka ti je laka crna zemlja, dragi naš Dragane. (Ahmet)

"Dragi prijatelju,kada na nebu ugledam sjaj meteora,znaću da si to Ti...Veliki dječače, počivaj u miru". (Šemara)


Pedeset godina banjalučkog rokenrola 1961- 2011 (8)

Tri pjevača, jedno (Zlatko) ime

piše: Živko M. Bojanić

Zlatko Mićo Maričić, Zlatko Šemić Šemara i Zlatko Bašić Caja. Zlatko, Zlatko i Zlatko.
Zlatni glasovi banjalučkog rokenrola.
Naravno, nikako ne umanjujući mogućnosti ni kvalitete ostalih banjalučkih vokala koji su plovili rokenrol vodama grada na Vrbasu, njima trojici istog imena, da li je to slučajno, pripada počasno mesto u hijerarhiji svih onih brojnih koji su "pjevali" istoriju domaćeg rokenrola. Prvoj dvojici zbog toga što su bili prvi, Šemara je bio i najautentičniji, Caji koji je imao sve osim onog što se rimuje sa njegovim nadimkom, pa je umesto da bude "prvak" jugoslovenskog roka, ostao samo mala, velika, ali ipak samo lokalna zvezda na potezu od Palasa do Malte.
Zlatko Maričić se prvi bacio u nepoznato i prihvatio bit ritma u vrijeme kada je to bila društveno ne baš prihvatljiva kategorija, ne samo zbog odjeće i duge kose. Kada su "visovi" ubro zatim napustili "šedous zvuk bez riječi", Mićo se priključio Meteorima i na "indijan inglišu" zapjevao najveće aktuelne svetske hitove koji su se sredinom šezdesetih sramežljivo širili uskim sokacima zelene ljepotice iz srca Krajine.
Nije mnogo časio ni Šemić Zlatko, radoznali dječak plave kose iz Ulice Branka Radičevića koji će ubrzo postati banjalučki Zoran Miščević i više od ostalih mladih Banjalučana žestoko zračiti novim hipi imidžom koji su krasili duga kosa i "košulje od cvijeća".
Nešto kasnije stiže Caja i preuzima prvi mikrofon kultnog Čajaveca. Luta kao i svi sanjari i pjeva sve... sve što može da napuni salu iz komšiluka udaljenog od njegovog prvog doma samo nekoliko koraka. Griješi, kao i većina najboljih iz tog vremena i ostaje samo odličan reproduktivac iako se kasnije iskazao i kao talentovan kreativac (rokomobil, BiG Radio, serija Složna braća, pa pisac...) a trebao je iliti morao da sve svoje potencijale stavi u službu pjevačke karijere za što je, bez sumnje, imao najveće predispozicije.
Nažalost, vrijeme prošlo. Godine koje su pojeli skakavci, ne mogu se vratiti. Naročito period od početka nesrećnih devedesetih, kada se umjesto gitare na ramenu mislilo kako sačuvati glavu na istim tim ramenima. Tužno vrijeme. Nije bilo mjesta za pjesmu i igru. A i rokenrol se tada, ne samo u Banjaluci, povukao u ilegalu i dobrovoljno i bez borbe prepustio "teritoriju" nekom drugom ritmu
Jedno je sigurno da je Caja više vjerovao u sebe i to hrabrije pokušao potrvditi delom, a zato je bio neophodan odlazak iz Banjaluke, one ne bi mogao, ni kad bi htio, izbjeći najviše jugo vrhove. Zrinko Tutić je bio odvažniji i uspeo, mali Loša, lider Plavog orkestra, je imao sreću što ga je otac Dobrota posle zemljotresa 1969. godine preselio u Sarajevo, Husein Hasanefendić "duša i delo" velikog Parnog valjka je samo još jedan banjalučki krsni list, koji je USPEO izvan uskih, zavičajnih kota.
To su koristeći blagodeti novog vremena iskoristili i pop pevači, uspešni Banjalučani u regionu kakvi su Maja Tatić, Romana Panić, Dado Glišić, Boris Režak...

 

Zato, uz setna sećanja na izgubljene prilike koje su olako i naivno propustili Tahirovi, pokazalo se, ipak nekonvertabilni dinari i Basdans, samo velike nade, momcima iz grupe Al I fall koji su u Zaječaru, bili bolji i od najboljih, prijateljski savjet - znate šta vam je činiti. Meni ne morate vjerovati, ali bacite pogled u karijere Zrinke Tutića, Huseina Hasanefendića, Saše Lošića i ostalih, ili pitajte Caju, Darka Lovšina, Boru tregera, Ninu Bahtijarevića, Jasnu Čaušević i brojne, druge Banjalučane koji su zarad lokal patriotizma ostali samo rokeri za domaću upotrebu, a pamtiće se samo kao ne(iz)brušeni dijamanti koje će neki vajni rok kritičari (ne)namerno, ko zna iz kojih razloga, u svojim (ne)delima ignorisati do te mjere da najznačajnije domaće rokenrol štivo (Yu rock enciklopedija), neće donijeti ni slovo (Banjaluka nije ni pomenuta), o našem, mnogo poštovanom, sada već pedesetogodišnjaku - banjalučkom rokenrolu. Autoru Enciklopedije u lice sam rekao što mislim o njemu (knjiga je inače osim namjernog izostavljanja Banjaluke odlična), ali on kao i njegov neuspješni "atentat" ostali su bez suvislog objašnjenja koje Petar Janjetović duguje istini, Banjaluci i svojoj savjesti.
Zahvaljujem na nesebičnom, pismenom ili usmenom, doprinosu nastajanju ovog feljtona sledećim licima: Dragan Georgijević, Branislav Rapa Rapajić, Zlatko Mića Maričić, Zlatko Šemara Šemić, Zlatko Caja Bašić, Ljubomir Prnja Pranjić, Milan Co Komljenović, Ibro Ćenanović, Edin Dinar Tahirović, Nenad Matejić, Ivanka Janjanin i naravno, kao čuvar uspomena na Banjaluku naše mladosti, tu je bio i neizbežni Kajak.

KRAJ


Vi i mi svakog utorka zajedno


Prvi muzički internet magazin u Srbiji koji uređujemo Vi i mi zajedno ... novinari, fotoreporteri, čitaoci, studenti, đaci, domaćice, penzioneri, fanovi, muzički radnici, muzičari, svi koji imaju šta da kažu... Najkvalitetniji prilozi, korektni i tolerantni, bez vulgarnosti, omalovažavanja, ponižavanja, vređanja, isključivo bez politike, biće uvršteni u prvi naredni broj.

Prijatelji muzike izvolite ...

 

za tačnost podataka odgovara autor

Naslovna

  Naslovna